Prožimanje baštinske samosvijesti i suvremenosti, meko srastanje lokalnog i općeg ili pak regionalnih kulturnih/kulturoloških osobnosti uz zagovor univerzalne duhovnosti presudna su dodirna točka između Marula, Paraća i Trebotića. Ujedno su i najbolja dijagnoza razloga Marulove nepotrošenosti i trajanja.
Zašto su Marko Marulić Splićanin i njegov ep Judita obilježili posljednju godinu drugog i sam početak trećeg milenija? Samo zbog imperativa obilježavanja “okruglih brojki” i očekivanog zanimanja javnosti za velike obljetnice: petsto godina od završetka Judite i 550 od Marulova rođenja?
Možda, kada je riječ o medijima, no prije i poslije svega zbog Marula samog. Zbog njegova golemog djela (najveći dio je objavljen u ediciji “Opera omnia” Splitskog književnog kruga); opusa u kojemu se Marul ne potvrđuje samo kao veliki književnik nego i svestrani humanist. Uostalom, i novi pristupi Juditi te novi prijevodi (poput onog mađarskog Istvána Lekösa) pokazuju da Marulova ostavština nije okoštala nego je itekako poticajna bilo za klasične filološke pristupe ili pak za nove metodološke uvide...